Velika međunarodna konferencija o ribarstvu

konferencija_ribarstvo

Continue reading “Velika međunarodna konferencija o ribarstvu”

Luđačku košulju BiH moraju skinuti oni koji su joj ju navukli

U jednom od dva bosanskohercegovačka eniteta održan je referendum. Rezultat je jasan – birači žele da se nastavi službeno obilježavati dan tog entiteta. Koji birači? Pa oni koji su ostali na toj spaljenoj zemlji nakon etničkog čišćenja nesrpskog stanovništva. Bosanski Hrvati o svojoj rodnoj grudi ne mogu odlučivati jer su s nje protjerani, a srpska je politika učinila sve da se nikad ne vrate.

No, uzalud je Dodiku rezultat kakav se viđa samo u Sjevernoj Koreji kad je referendum neustavan i nevažeći. Svejedno, uzburkao je duhove, produbio stare podjele i otvorio poglavlje nove nestabilnosti u BiH. Zašto to Dodik radi kad je jasno da to ne vodi nigdje? Jednostavno, zato što mu se može!

A tko mu je omogućio da radi to što radi? Oni koji su mu otvorili put da dođe na čelo entiteta i postane gospodar života i smrti na pola teritorija BiH. Isti ti su u Daytonu stvorili Republiku Srpsku, dali joj pravni i politički legitimitet iako je stvorena na genocidu. Hrvatsku su natjerali da na to pristane, a ostalo je povijest.

Sadašnjost nažalost nije ništa blistavija jer luđačka košulja iz Daytona još uvijek postoji. Razni visoki predstavnici silom su je i bez odluke predstavničkih tijela BiH nekoliko puta mijenjali tako da su sad rukavi dodatno zategnuti, a cijela država u potpunosti zatočena.

Međunarodna je zajednica preko OHR-a pokazala da sama ne poštuje ustav koji je kreirala, da je on za nju mrtvo slovo na papiru koje uvijek može promijeniti prema vlastitim željama i trenutnim interesima i da pritom ne mora poštovati nikakvu proceduru. Kad se tako prema državi i njezinim institucijama odnose oni koju su njezini navodni zaštitnici, što očekivati od onih koji ju nikad nisu ni željeli.

Bosni i Hercegovini luđačku košulju moraju skinuti oni koji su joj ju navukli! A oni danas imaju neke druge prioritete i neka nova krizna žarišta pa pozivaju domaće aktere da riješe probleme koji višestruko nadmašuju njihov kapacitet. Da su se mogli ili željeli dogovoriti, davno bi to napravili.

Dosta je više toliko ponavljanih floskula, vrijeme je da Europa i svijet odluče žele li da Bosna i Hercegovina bude funkcionalna država ili će ju nastaviti održavati na aparatima. Ovo prvo može se postići samo kompletnim preustrojem iza kojeg će stajati cijeli civilizirani svijet, a ovo drugo gotovo će sigurno dovesti do daljnjeg odumiranja koje će se teško odraziti ne samo na nas u okruženju, nego i na cijelu Europu.

S državom se ne eksperimentira

Nekoliko HDZ-ovih ministara ovih je dana svog šefa premijera nazvalo eksperimentom. Pustimo sad ove posljednje nesuglasice, činjenica je da stranački ministri nikad Oreškovića nisu doživljavali kao sebi nadređenog niti se on tako postavio. Otkad je vlada sastavljena govorila sam da se premijer mora nametnuti misli li preživjeti. Nije to učinio i sasvim je izvjesno da će u četvrtak biti opozvan.

U HDZ-u priznaju da su eksperimentirali s Oreškovićem pa sad na mjesto nestranačkog tehnokrata predlažu drugog nestranačkog tehnokrata. Meni to izgleda kao novi eksperiment, a sve da bi jedan čovjek preko neke lutkice mogao upravljati državom. Orešković nije želio biti pijun pa se sad traži novi kandidat.

Ako HDZ ne skupi potrebnu većinu pa se ovaj novi eksperiment s Marićem ipak ne dogodi, čeka nas najveći eksperiment – izbori usred ljeta. Budući da pola Hrvatske živi od turističke sezone koja će u vrijeme prijevremenih izbora biti u punom jeku, mislim da ne možemo očekivati visok odaziv birača. Dapače, mogao bi biti rekordno nizak, što svakako odgovara dvjema velikim strankama sa stabilnim biračkim tijelom koje su pokazale koliko mogu i znaju u posljednjih petnaestak godina.

A gdje je tu Hrvatska?! Pred nama je u financijskom smislu jedna od najzahtjevnijih godina od osamostaljenja, a u njoj bi nas trebala voditi vlada koju će usred ljeta izabrati 20-ak posto od ukupnog broja birača. Što to točno znači? Vrlo jednostavno – predloženim rezovima i reformama protivit će se u startu 80 posto birača koji tu novu vladajuću većinu i njezin program nisu birali. Svjedočit ćemo novim nestabilnostima, svađama, rušenjima i na kraju završiti kao Grčka. Samo što Hrvatska nije članica eurozone pa nas nitko neće spašavati.

Prošlog sam tjedna u Osijeku organizirala okrugli stol o iseljavanju mladih. Stručnjaci su analizirali i iznosili zaključke, političari slušali. Podatci koje smo čuli vrlo su zabrinjavajući, ali me još više zabrinjava neodgovorno ponašanje onih koji bi odljev mladih trebali zaustaviti kvalitetnim ekonomskim politikama. Eksperimentirajte koliko hoćete sa svojim strankama, ali s Hrvatskom nemate pravo eksperimentirati!

Ništa ne vrijedi ruka na srcu ako u tom srcu nema ljubavi za Hrvatsku, nego samo želje za moći i materijalnim dobrima. A ako zbog te želje dozvolite da Budimpešta i Beograd slažu hrvatsku vladu, onda ste sve samo ne domoljub.

Hrvatska može i mora bolje

Na prosvjedu “Hrvatska može bolje” na Trgu bana Jelačića okupilo se prema procjeni policije oko 40 tisuća ljudi. U ostatku Hrvatske ljudi su se također okupljali kako bi pokazali koliko je obrazovanje važno da bismo se izvukli iz gliba. Slažem se s njima. Hrvatska ne samo da može bolje, Hrvatska mora bolje!

Nije ovaj prosvjed vezan samo uz kurikulsku reformu, to je svima jasno. Konačno su se revoltirani ljudi okupili u velikom broju i otvoreno pokazali svoje nezadovoljstvo vladom koja ništa ne radi. Šteta što se nismo masovno okupljali i ranije, kad su vlade radile, ali loše i štetno po naše društvo i državu. No, bolje i sad nego nikad.

Glavnu poruku prosvjeda o tome da se politika ne smije petljati u obrazovanje apsolutno podržavam! Sva se rasprava o reformi kurikula treba voditi unutar akademske zajednice, među stručnjacima i nastavnicima koji imaju različita iskustva, mišljenja i svjetonazor, a politika mora zajamčiti da će završni proizvod stručne rasprave biti proveden bez odgađanja i da će se za to osigurati sredstva.

Sustav treba reformirati tako da u njegovom središtu budu djeca zbog čije dobrobiti on i postoji. On mora biti prilagođen njihovim potrebama, željama njihovih roditelja, potrebama nastavnika koji su danas strašno obezvrijeđeni i kompatibilan s modernim vremenima. Političari u cijeloj priči mogu nastupati samo iz pozicije roditelja, ne i onih koji o svemu odlučuju i čijoj se volji narod mora povinuti. Oni su tu zbog naroda, a ne obrnuto!

Nadam se da će brojni nedostatci kurikula o kojima govori struka biti ispravljeni i da će se postići konsenzus koji nam toliko treba. To je ključno za uspjeh ove reforme! No, i to će predstavljati tek prvi korak. S obzirom na to u kakvom je stanju naše školstvo, nama i najbolji kurikul ne jamči bolje obrazovanje jer je pitanje kako će biti proveden. Dobar primjer za to je i famozni bolonjski proces na fakultetima. Bez infrastrukture, promjene u glavama ljudi i novca to će teško ići.

Baš zato moramo skupiti glave i pokazati volju da zajedno mijenjamo Hrvatsku na bolje jer u njoj živimo svi, različitih mišljenja i svjetonazora, i u njoj mora biti mjesta za svu našu djecu. Gdje god odu trbuhom za kruhom, drže se zajedno jer ih spajaju isti jezik, iste navike i ista ljubav prema rodnom kraju. Zašto ih ne bismo i ovdje spojili da u Hrvatskoj rade na dobrobit svoje obitelji, lokalne zajednice i hrvatskog naroda?!

Sramotan odnos vlasti prema državi

Birali ste me na mjesto zastupnice u Europskom parlamentu i svoj posao pokušavam obavljati maksimalno savjesno i profesionalno. Puno putujem, aktivna sam u nekoliko parlamentarnih odbora, lobiram, sastajem se s biračima i predstavnicima raznih udruga i industrija. No, unatoč obvezama, uvijek sam uspijevala pohvatati što se događa u Hrvatskoj. Moram priznati da mi to sve teže ide jer se situacija u domaćoj politici mijenja iz sata u sat.

Takva luđačka atmosfera ne može iznjedriti ništa dobroga. U njoj je nemoguće raditi čak i dobronamjernim i sposobnim ljudima poput premijera Oreškovića ili bilo kojem ministru koji želi savjesno obavljati posao za koji je plaćen. Oni u ovoj priči ispadaju kao uplakana i preplašena djeca koja čekaju da se roditelji prestanu svađati i tući. Ima među njima marljivih ljudi koji su zaslužili priliku pa bi bilo u redu da im njihove stranke, ako već nisu podrška, barem ne budu teret.

A lideri političkih stranaka koje sudjeluju u vlasti morat će brzo odlučiti žele li i dalje surađivati i konačno nešto konkretno raditi ili se razići. Ova nadmudrivanja u javnosti na dnevnoj bazi nigdje ne vode i samo troše vrijeme. Ne njihovo, nego naše! Troše vrijeme ljudima koji čekaju da se konačno pokrene ekonomija kako bi se zaposlili i kako im djeca ne bi odlazila, troše vrijeme bolesnima koji čekaju da se podigne razina zdravstvene njege, troše vrijeme umirovljenicima koji su cijeli život radili, a u mirovini imaju jedva za preživjeti. Jedini kojima ne troše vrijeme su njihovi stranački kadrovi kojima ovaj režim savršeno odgovara. Plaća uredno sjeda na račun, a ništa se ne radi.

Ovako više ne ide! Saborska većina koja malo postoji, malo ne, potpuno je paralizirana i ne može donositi zakone kojima bi se ispravile nebuloze prošle vlade. Zastupnike se preko medija poziva da dođu na posao, najavljuje se discipliniranje, a sljedeći je korak valjda podmićivanje kako bi se skupio kvorum. Takav je odnos prema državi sramotan i građani Hrvatske ga nisu zaslužili! Najmanje su ga zaslužili naši branitelji kojima se svi odreda zahvaljuju, a u isto vrijeme uništavaju ono što su oni stvorili.

Oprezno s privatizacijom

Najavljena privatizacija državnih poduzeća, od kojih neka spadaju među tzv. strateška, izazvala je veliku buru u javnosti. Naši ljudi nemaju pozitivan stav prema privatizaciji jer ih iskustvo uči da se ona u Hrvatskoj radi u mutnim okolnostima.

Baš zato bi novi val privatizacije morao biti osmišljen i proveden strateški, a ne preko noći! Objavljena je lista poduzeća za koja se traži procjena pred privatizaciju, a na njoj su i neka koja se po zakonu ne smiju privatizirati. Nitko iz vlasti dosad nije najavio promjenu zakona, ni prije ni nakon izbora, pa ne čudi što su ljudi zbunjeni i preplašeni. Sve opet nalikuje na dobro nam poznatu muljažu.

Zove se privatne konzultante da češljaju neke državne tvrtke koje raspolažu osobnim podatcima skoro svih građana Hrvatske, a Državna je revizija sposobna odraditi taj isti posao bez da se pritom ugrozi nacionalnu sigurnost. Zašto vlast nema povjerenja u Državnu reviziju? Možda zato što još uvijek u nju nisu stigli instalirati “svoje”?

Svi ovi propusti jamče da od novog vala privatizacije neće na kraju biti ništa, a to nije dobro jer  Hrvatska mora napraviti ekonomski zaokret misli li jednog dana prosperirati. Ne moramo mi ništa izmišljati, dovoljno je pogledati najuspješnije zemlje na svijetu. Pouka koju možemo izvući iz njihovog, ali i iz vlastitog primjera, je da je država dokazano loš gospodar i trebala bi raspolagati samo nekolicinom doista strateških poduzeća.

Nije zadaća države da smješta turiste po kampovima i hotelima ili proizvodi juhe iz vrećice i gumene čizme. Država treba ulagati u infrastrukturu, a privatnici neka pružaju krajnju uslugu i međusobno se natječu na tržištu. Druga važna zadaća države je uspostava vladavine prava kako bi ta tržišna utakmica bila poštena.

A kod nas je sve naopako! Željeznička infrastruktura nam je na razini Srednjeg vijeka, potpuno smo zapustili luke, a brzina interneta u Hrvatskoj među najnižima je u Europi. Na temelju čega se nadamo privući ulagače?! O previsokim porezima i pravnoj nestabilnosti ne treba ni pričati.

Država konačno mora odrediti koja su poduzeća doista strateška i u njih ulagati, a balasta se riješiti. Ne sutra i bez ikakvog plana, nego uz kvalitetnu strategiju i nacionalni konsenzus. Preporučljivo je da si damo malo vremena i pripremimo državna poduzeća za prodaju na burzi. To je jedini pošten i transparentan način i samo tako možemo izbjeći repove kakvi su se javljali u prošlosti.

 

Veliku Srbiju treba osuditi kao nacističku Njemačku

Raspad komunističke Jugoslavije bio je neminovan, ali se nije morao odviti onako kako se odvio. Mogli smo se civilizirano rastati i okrenuti uređenju svojih dvorišta, a dobra međusobna poznanstva i izostanak jezične barijere iskoristiti za trgovinu i gospodarski rast. Mogli smo biti jedno tržište bez carina puno prije ulaska u Europsku uniju.

Ali, stvari su otišle u potpuno drugom smjeru jer je srpska politika tako željela. Nisu ih zanimali ni demokracija, ni trgovina, ni slobodno tržište, a ni gospodarski rast. Zanimao ih je samo tuđi teritorij jer su željeli Veliku Srbiju!

A Veliku se Srbiju moglo ostvariti samo zločinom. Zato je posebno šokantan zaključak prvostupanjskog vijeća Haškog tribunala u slučaju Šešelj koji kaže da je Velika Srbija bila politički, a ne zločinački projekt. To dvoje u ovom slučaju ide ruku pod ruku jer se Veliku Srbiju nikako drukčije osim zločinom nije moglo stvoriti.

Ako se ova presuda održi i u drugostupanjskom postupku, Velika će Srbija kao projekt biti abolirana i spremna za novo serviranje frustriranom i osiromašenom srpskom narodu. U državi u kojoj nema snažnih institucija i vladavine prava, a ekonomska je situacija gora nego u Hrvatskoj, ovakvi luđački projekti mogu poslužiti kao odlično sredstvo za manipulaciju ljudima. To će nas možda u nekoj budućnosti vratiti na početak i ljudi će ovdje ponovno ginuti zbog jedne bolesne ideje koja je dosad već nekoliko puta poražena.

Baš zato je važno da se ideju Velike Srbije ovog puta jasno okarakterizira kao zločinačku, osudi na međunarodnom sudu i prezre u civiliziranom svijetu! Hrvatska diplomacija mora učiniti sve da uvjeri naše partnere u svijetu kako je prvostupanjska presuda Šešelju ne samo uvreda za obitelji žrtava, nego i sjeme novih sukoba u ovom dijelu Europe!

Srbi se projekta Velike Srbije moraju sramiti kao što se Nijemci srame nacizma. To će se dogoditi tek kad cijeli svijet osudi taj projekt i tako natjera Srbiju na katarzu. Haški sud je odavno izgubio kredibilitet, ali još nije kasno da ispuni ovu svoju temeljnu zadaću.