Zašto sam protiv Istanbulske konvencije

“Pokažimo da smo jedinstveni! Neka vam ovo bude kao ’91.”

Tim sam riječima u Bujici pozvala Hrvate na prosvjed protiv Istanbulske konvencije u Zagrebu i iste ću riječi iskoristiti kao poziv da dođete na splitsku rivu u četvrtak 12.4. u 18 sati. Pokažimo da smo spremni očuvati svoje kršćanske korijene i da nam je stalo do obitelji, da želimo biti majke i očevi, a ne roditelj 1 i roditelj 2. Zajedništvo je ono što nas je očuvalo u teškim vremenima i samo nas ono može sačuvati od globalističkih inicijativa kojima je cilj rastočiti tradicionalnu obitelj.

U Europskom parlamentu glasovala sam i otvoreno govorila PROTIV Istanbulske konvencije, a još u rujnu prošle godine uputila sam pismo saborskim zastupnicima kojim sam tražila da ju ne ratificiraju.

Zašto mislim da Hrvatska ne treba ratificirati Istanbulsku konvenciju?

  • Istanbulska konvencija ugrožava državni suverenitet.

Konvencija udruge civilnog društva izjednačava s državnim institucijama koje se bave ljudskim pravima, a apsolutnu kontrolu nad nadzorom provedbe ima GREVIO, međunarodno tijelo stručnjaka, koje je iznad Hrvatskog sabora. Konvencija državi nameće obvezu financiranja udruga civilnog društva i tako dozvoljava GREVIO-u izravni upliv u državne financije, čime Hrvatska ostaje bez dijela suvereniteta.

  • Istanbulska konvencija uvodi rodnu ideologiju.

Definicija roda koja je prvi put ugrađena u jedan međunarodni dokument i odvojenost spola, roda i rodnog identiteta u nediskriminacijskim odredbama Konvencije jasno ukazuju na to da, prema Konvenciji, rod ne proizlazi iz biološkog spola. To je potvrđeno i u službenom objašnjenju članka 4. koje kaže sljedeće:

homoseksualne, lezbijske i biseksualne žrtve obiteljskog nasilja često su isključene iz usluga potpore zbog svoje seksualne orijentacije. Određene skupine pojedinaca mogu doživjeti diskriminaciju i na temelju rodnog identiteta, što jednostavno rečeno znači da rod s kojim se poistovjećuju nije u skladu sa spolom koji im je dodijeljen pri rođenju. To uključuje kategorije pojedinaca kao što su transrodne ili transseksualne osobe, transvestiti i ostale skupine osoba koje ne odgovaraju onome što je društvo utvrdilo da pripada kategorijama ‘muško’ ili ‘žensko’.

Takva su ljevičarska shvaćanja čovjeka potpuno suprotna onom kršćanskom. Papa Franjo ovo je nazvao ideološkom kolonizacijom koja razara temelj obitelji.

  • Istanbulska konvencija utemeljena je na marksizmu.

Nasilje nad ženama je, prema Konvenciji, rodno utemeljeno nasilje, tj. usmjereno je prema ženi samo zato što je žena. Teorija o ženi kao meti muških izrabljivača i zlostavljača koji ju mogu trpjeti samo kao sluškinju temelj je tzv. marksističkog feminizma. Radikalno lijeve feministice kršćansku civilizaciju vide kao tamnicu za žene i žele ju srušiti.

  • Istanbulska konvencija uvodi indoktrinaciju kroz medije, kulturu, sport i obrazovanje.

Konvencija propisuje promociju tzv. nestereotipnih rodnih uloga kroz školski sustav, medije, sport i kulturu, a od države traži čak i zatiranje običaja i tradicija koji žene i muškarce prikazuju u njihovim tradicionalnim ulogama. Ratifikacijom Istanbulske konvencije Hrvatska se obvezuje indoktrinirati svoje stanovnike, počevši od najranije dobi, jednom uvoznom ideologijom koja već sad razara niz zapadnih društava.

  • Istanbulska konvencija ljevičarskim udrugama jamči sredstva iz proračuna.

Ratifikacijom ove konvencije država se obvezuje financirati ljevičarske udruge koje se bave ljudskim pravima. Je li izdvojila dovoljno sredstava za njihove projekte provjerava GREVIO, tijelo sastavljeno od dugogodišnjih aktivista i članova ljudskopravaških udruga iz cijele Europe.

  • Istanbulska konvencija ne jamči uspjeh u borbi protiv nasilja.

U nizu zemalja koje su ratificirale Istanbulsku konvenciju nema pomaka na bolje. U Turskoj nasilje nad ženama posljednjih je godina u velikom porastu iako je ona prva ratificirala Konvenciju. Rumunjsku, koja ju je također ratificirala, u svojoj je presudi iz 2017. žestoko kritizirao Europski sud za ljudska prava zbog nečinjenja u slučajevima obiteljskog nasilja. I neke zemlje iz susjedstva ratificirale su Istanbulsku, ali im to nije donijelo pozitivne rezultate u borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji.

Hrvatska kao suverena država ima obvezu zaštititi sve svoje stanovnike od nasilja. Vlada i Sabor moraju učiniti više za žrtve nasilja i uložiti dodatne napore kako bi se stopa nasilja u obitelji i nasilja nad ženama značajno smanjila. Zato ih i ovim putem pozivam da sve pozitivne odredbe Istanbulske konvencije ugrade u nacionalno zakonodavstvo, a odbiju ratificirati samu konvenciju koja sa sobom nosi i puno toga negativnog.

Gužva na granici: Bavljenje posljedicom umjesto uzrokom

Gužva na granici od uvođenja novog režima glavna je tema u našim medijima. Provedba dogovorenog na Europskom vijeću operativno je manjkava, kolone su predugačke i obični ljudi gube strpljenje. S pravom. Nešto se mora poduzeti da praktična primjena novog režima ne zagorčava ljudima svakodnevni život i kao hrvatska zastupnica u EP-u činim sve kako bih skrenula pozornost kolega, ali i predstavnika ostalih EU institucija, na ovaj problem.

Sve što je već rečeno u hrvatskom javnom prostoru je istina – ne dođe li do promjene na kojoj naša vlada i europski zastupnici rade, možemo očekivati da nastavak ovakvih gužvi ostavi traga na našoj turističkoj sezoni i da Slovenija iskoristi novi režim za podbadanje Hrvatske ne bi li na taj način izvukla za sebe kratkoročnu korist.

No, ono što se stalno izbjegava reći jest da nije Slovenija sama uvela novi režim prema Hrvatskoj niti je taj režim uveden iz dosade ili pakosti. Jače kontrole su tu zbog sigurnosne prijetnje koja nam više ne prijeti samo izvana, nego i iznutra.

Mislim da je krajnje vrijeme da se svi skupa zapitamo kako smo došli do toga da Hrvatima prijeti teroristička prijetnja iz Francuske, Njemačke ili Austrije. Što se to dogodilo zbog čega danas moramo Europljanima dokidati njihove slobode zbog pojačane sigurnosti? Dogodile su se katastrofalna migracijska politika i još gore integracijske politike pojedinih država članica. To je uzrok problema, a gužve zbog pojačanih mjera sigurnosti tek su obična posljedica.

Ne stanemo li na kraj suludoj politici otvorenih granica i ne poradimo li na integraciji svih koji iz trećih zemalja dođu raditi u EU, možemo očekivati još veću prijetnju za sigurnost građana i još veće ograničavanje njihovih sloboda. Time će se poništiti svi pozitivni učinci europskih integracija, a Europsku će uniju uništiti upravo one politike kojima se eurofili danas najviše ponose.

Velika međunarodna konferencija o ribarstvu

konferencija_ribarstvo

Continue reading “Velika međunarodna konferencija o ribarstvu”

Luđačku košulju BiH moraju skinuti oni koji su joj ju navukli

U jednom od dva bosanskohercegovačka eniteta održan je referendum. Rezultat je jasan – birači žele da se nastavi službeno obilježavati dan tog entiteta. Koji birači? Pa oni koji su ostali na toj spaljenoj zemlji nakon etničkog čišćenja nesrpskog stanovništva. Bosanski Hrvati o svojoj rodnoj grudi ne mogu odlučivati jer su s nje protjerani, a srpska je politika učinila sve da se nikad ne vrate.

No, uzalud je Dodiku rezultat kakav se viđa samo u Sjevernoj Koreji kad je referendum neustavan i nevažeći. Svejedno, uzburkao je duhove, produbio stare podjele i otvorio poglavlje nove nestabilnosti u BiH. Zašto to Dodik radi kad je jasno da to ne vodi nigdje? Jednostavno, zato što mu se može!

A tko mu je omogućio da radi to što radi? Oni koji su mu otvorili put da dođe na čelo entiteta i postane gospodar života i smrti na pola teritorija BiH. Isti ti su u Daytonu stvorili Republiku Srpsku, dali joj pravni i politički legitimitet iako je stvorena na genocidu. Hrvatsku su natjerali da na to pristane, a ostalo je povijest.

Sadašnjost nažalost nije ništa blistavija jer luđačka košulja iz Daytona još uvijek postoji. Razni visoki predstavnici silom su je i bez odluke predstavničkih tijela BiH nekoliko puta mijenjali tako da su sad rukavi dodatno zategnuti, a cijela država u potpunosti zatočena.

Međunarodna je zajednica preko OHR-a pokazala da sama ne poštuje ustav koji je kreirala, da je on za nju mrtvo slovo na papiru koje uvijek može promijeniti prema vlastitim željama i trenutnim interesima i da pritom ne mora poštovati nikakvu proceduru. Kad se tako prema državi i njezinim institucijama odnose oni koju su njezini navodni zaštitnici, što očekivati od onih koji ju nikad nisu ni željeli.

Bosni i Hercegovini luđačku košulju moraju skinuti oni koji su joj ju navukli! A oni danas imaju neke druge prioritete i neka nova krizna žarišta pa pozivaju domaće aktere da riješe probleme koji višestruko nadmašuju njihov kapacitet. Da su se mogli ili željeli dogovoriti, davno bi to napravili.

Dosta je više toliko ponavljanih floskula, vrijeme je da Europa i svijet odluče žele li da Bosna i Hercegovina bude funkcionalna država ili će ju nastaviti održavati na aparatima. Ovo prvo može se postići samo kompletnim preustrojem iza kojeg će stajati cijeli civilizirani svijet, a ovo drugo gotovo će sigurno dovesti do daljnjeg odumiranja koje će se teško odraziti ne samo na nas u okruženju, nego i na cijelu Europu.

S državom se ne eksperimentira

Nekoliko HDZ-ovih ministara ovih je dana svog šefa premijera nazvalo eksperimentom. Pustimo sad ove posljednje nesuglasice, činjenica je da stranački ministri nikad Oreškovića nisu doživljavali kao sebi nadređenog niti se on tako postavio. Otkad je vlada sastavljena govorila sam da se premijer mora nametnuti misli li preživjeti. Nije to učinio i sasvim je izvjesno da će u četvrtak biti opozvan.

U HDZ-u priznaju da su eksperimentirali s Oreškovićem pa sad na mjesto nestranačkog tehnokrata predlažu drugog nestranačkog tehnokrata. Meni to izgleda kao novi eksperiment, a sve da bi jedan čovjek preko neke lutkice mogao upravljati državom. Orešković nije želio biti pijun pa se sad traži novi kandidat.

Ako HDZ ne skupi potrebnu većinu pa se ovaj novi eksperiment s Marićem ipak ne dogodi, čeka nas najveći eksperiment – izbori usred ljeta. Budući da pola Hrvatske živi od turističke sezone koja će u vrijeme prijevremenih izbora biti u punom jeku, mislim da ne možemo očekivati visok odaziv birača. Dapače, mogao bi biti rekordno nizak, što svakako odgovara dvjema velikim strankama sa stabilnim biračkim tijelom koje su pokazale koliko mogu i znaju u posljednjih petnaestak godina.

A gdje je tu Hrvatska?! Pred nama je u financijskom smislu jedna od najzahtjevnijih godina od osamostaljenja, a u njoj bi nas trebala voditi vlada koju će usred ljeta izabrati 20-ak posto od ukupnog broja birača. Što to točno znači? Vrlo jednostavno – predloženim rezovima i reformama protivit će se u startu 80 posto birača koji tu novu vladajuću većinu i njezin program nisu birali. Svjedočit ćemo novim nestabilnostima, svađama, rušenjima i na kraju završiti kao Grčka. Samo što Hrvatska nije članica eurozone pa nas nitko neće spašavati.

Prošlog sam tjedna u Osijeku organizirala okrugli stol o iseljavanju mladih. Stručnjaci su analizirali i iznosili zaključke, političari slušali. Podatci koje smo čuli vrlo su zabrinjavajući, ali me još više zabrinjava neodgovorno ponašanje onih koji bi odljev mladih trebali zaustaviti kvalitetnim ekonomskim politikama. Eksperimentirajte koliko hoćete sa svojim strankama, ali s Hrvatskom nemate pravo eksperimentirati!

Ništa ne vrijedi ruka na srcu ako u tom srcu nema ljubavi za Hrvatsku, nego samo želje za moći i materijalnim dobrima. A ako zbog te želje dozvolite da Budimpešta i Beograd slažu hrvatsku vladu, onda ste sve samo ne domoljub.

Tu sam za sve hrvatske ribare

Kad sam osvojila prvi mandat u Europskom parlamentu 2013., nisam mogla birati odbor u kojem ću raditi. Hrvatska je postala članica na samom kraju saziva, odbori su bili popunjeni i pomalo su zgotovljavali svoj rad za to petogodišnje razdoblje. No, nakon pobjede na izborima 2014. znala sam koji odbor želim i zašto ga želim. 

Živim na otoku Korčuli i znam da je ribarski kruh tvrd. Nije lako ni malim ribarima koji love za vlastite potrebe, ali bome ni profesionalcima kojima je to posao. Željela sam ljudima s kojima dijelim taj predivni otok pokazati da mogu nešto konkretno učiniti za njih. Tih posljednjih godinu dana aktualna je bila priča o zabrani lova tradicionalnim alatima za male obalne ribare i odlučila sam se tome posvetiti.

Baš zbog te nepravde izabrala sam Odbor za ribarstvo! Kako se uskoro ispostavilo, jedina sam se od svih hrvatskih zastupnika odlučila za taj odbor i tako sam probleme naših ribara, barem što se Europskog parlamenta tiče, preuzela na sebe.

Već u sljedećih nekoliko tjedana stupila sam u kontakt s predstavnicima ribarskih udruga i strukom i krenula raditi na ispravljanju nepravde počinjene hrvatskim malim obalnim ribarima. Kako nije bilo naznaka da će Europska komisija uskoro mijenjati pravila, odlučila sam ih na to prisiliti!

U svojoj sam političkoj grupaciji Europskih konzervativaca i reformista dobila podršku za tzv. izvješće na vlastitu inicijativu i zajedno sa svojim timom krenula u njegovu izradu. Rezultati su tu. Odbor za ribarstvo velikom je većinom glasova (20-3) prihvatio tekst i uputio ga na glasovanje na plenarnu sjednicu. U travnju očekujem da će i plenum dati podršku mojoj inicijativi, čime će ona postati službeni stav Europskog parlamenta. Tek tad će uslijediti teški posao, a to je pritisak na Komisiju da što prije krene u izmjene loše regulative, pri čemu je ona obvezna uvažiti stav Parlamenta.

Kao što vidite, dugotrajan je to proces. Traje već više od godinu dana, a ima još bitaka ispred nas. Cijelo to vrijeme mediji nisu pokazivali ni najmanji interes za ovu priču, iako sam ju predstavila još lani u Splitu na okruglom stolu u organizaciji Predstavništva EP-a u Hrvatskoj, a o napretku u izradi izvješća i lobiranju izvijestila sam javnost i prilikom održavanja okruglog stola o ribarstvu koji sam organizirala u listopadu u Zagrebu.

Sad kad je moj rad dao rezultata i postao predmet zanimanja, pokazalo se da su novinari jako slabo informirani i brkaju činjenice, izvješća i amandmane. Da nisu imali priliku od mene i mojih ureda saznati prave informacije, da ih nismo brifirali u posljednjih godinu dana, riječ ne bih rekla. Ovako jednostavno ispada da ne mare dovoljno, a mislim da moj rad u Europskom parlamentu zaslužuje bolji tretman.

Zato, dragi moji ribari, nemojte čekati da vam mediji daju informacije o mom radu i radu Odbora za ribarstvo, nego se obratite izravno meni i mojim uredima u Zagrebu i Bruxellesu. Možete to učiniti poštom, telefonom, e-poštom ili preko društvenih mreža. Ja nisam ribar, ne živim od mora i ne mogu znati za baš sve vaše probleme ako mi ih sami ne iznesete.

Posljednjih se dana javljaju profesionalni ribari i izražavaju negodovanje zašto pomažem samo malima. Ja radim za sve vas, ali moram znati vaša iskustva, želje i probleme kako bih mogla djelovati. Jedina sam iz Hrvatske članica Odbora za ribarstvo i ako želite da se na razini Europskog parlamenta nešto promijeni, ja sam adresa na koju se morate obratiti! Zahvaljujem svima koji su dosad to činili i veselim se nastavku suradnje.