Protiv cenzure, za slobodni internet!

Odbor za pravne poslove Europskog parlamenta 20. lipnja je, unatoč brojnim prosvjedima, usvojio Direktivu o autorskim pravima. Budući da nisam članica tog odbora, nisam mogla glasovati, ali da jesam, glasovala bih protiv. Dvojica članova odbora iz moje grupe Europskih konzervativaca i reformista (ECR) bila su suzdržana uz napomenu da bi o ovoj odluci odbora prije trijaloga trebala odlučivati plenarna sjednica. Tako će i biti! Svi će zastupnici 5. srpnja imati priliku izjasniti se o stajalištu odbora, a ako bude odbijeno, prijedlog direktive vratit će se na doradu. Glasovat ću protiv stajališta odbora jer smatram da ovakva direktiva ozbiljno udara na slobodu govora, potiho uvodi cenzuru, znanje i informacije čini teže dostupnima i ugrožava potencijal interneta kao pogonskog goriva za novi veliki ekonomski rast.

Dva su članka najproblematičnija – 11. i 13. Jedan štiti velike izdavače, a drugi industriju zabave.

Člankom 11. uveo bi se tzv. ‘porez na linkove’, odnosno digitalni mediji morali bi plaćati licencu velikim izdavačkim kućama da bi od njih mogli preuzimati informacije i stavljati poveznice na njihove priče. Google si to, naravno, može priuštiti, ali manji digitalni igrači sigurno ne mogu. Da ne govorim kako je u prijedlogu ostalo vrlo nedefinirano koji bi to sadržaj bio zaštićen, a tumačenja glavnih zagovaratelja direktive idu u prilog tome da sve informacije koje objave medijske kuće treba zaštititi. Tako bi informacija “Europski parlament usvojio izvješće Ruže Tomašić o Programu potpore strukturnim reformama” mogla postati zaštićena kao autorsko djelo medija, što ona ne može biti jer je riječ o činjenici, informaciji o nečemu što se dogodilo, a ne o posebnoj medijskoj kreaciji. O licencama i naknadama svaka bi država članica trebala odlučivati za sebe, što će unijeti dodatni kaos na tržište koje bi trebalo biti jedinstveno.

Članak 13. društvenim medijima (Facebook, Twitter, Instagram, Youtube itd.) preporučuje da filtriraju sav sadržaj koji su korisnici učitali kako bi se otkrilo kršenje autorskih prava. Budući da bi platforme i same prema direktivi bile podložne plaćanju kazni ako njihovi korisnici krše autorska prava, vjerojatno će sav takav sadržaj brisati da bi se zaštitile. Pa i ono što je korišteno u nekomercijalne svrhe poput raznih šaljivih memeova, gifova, satiričnih videa itd. To je ozbiljan udarac na slobodu govora i ne ide u prilog nikome osim industriji zabave koja koristi sve svoje lobističke kapacitete da bi progurala ovakav prijedlog.

Autorska prava treba zaštititi, ali moramo pronaći razumnu mjeru. Ako netko koristi tuđe intelektualno vlasništvo u komercijalne svrhe, jasno je da mora platiti odštetu. Ako netko samo objavi informaciju od javnog interesa koju je prije njega objavio neki veliki medij, ne bi trebao plaćati ništa. Kao ni onaj koji scenu iz nekog filma ili serije pretvori u meme kojim nasmijava ljude na društvenim mrežama.

Prijedlog je evidentno loš, štiti interese velikih na štetu malih i zato ga u ovom obliku neću podržati na plenarnoj sjednici. Aktivno ću raditi na tome da ga ni ostali kolege iz ECR grupe ne podrže i da se vrati na doradu.

Šešelj i Vučić otvorili oči našoj vladi kao nekad Milošević hrvatskim komunistima

Premijer Plenković nedavno je rekao da je ovo vrijeme razotkrivanja. Nadajmo se da je konačno tako i u odnosima Hrvatske i Srbije. Kao što je hrvatskim komunistima trebao Slobodan Milošević da bi progledali, našoj je vladi trebalo Šešeljevo gaženje hrvatske zastave da shvati kako s Vučićevom Srbijom nije moguće imati otvorene prijateljske odnose.

Da želi, Vučić može bez većih problema zaustaviti Šešeljevo divljanje. Ali ne želi zato što mu Šešelj dobro dođe kad poželi zategnuti odnose bez da sam sebe kompromitira. Vučić taj cirkus odobri, a onda iskoristi za prebacivanje loptice u naše dvorište. On sam ispada fin i umiven, a hrvatsku se stranu izjednačava s notornim četnikom i osuđenim ratnim zločincem Šešeljom.

Naša vlada treba prestati pristajati na takvu igru i poslati jasnu poruku Vučiću da, ako želi podršku na putu u EU, mora igrati otvorenih karata. Proglašavanje njegova pijuna Vulina nepoželjnim u Hrvatskoj dobar je prvi korak, ali najava srbijanskih protumjera dokaz je da Beograd nije ništa naučio iz toga.

Hrvatska mora pokazati zube, ali i paziti da u geopolitičkoj križaljci na jugoistoku Europe ne bude označena kao problem, nego prihvaćena kao dio rješenja. Zato je jako važno da se počnemo još ozbiljnije zanimati za srbijanske pregovore, i to ne samo u onim poglavljima koja pokrivaju naša otvorena pitanja.

Srbija nije spremna za pristupanje Europskoj uniji i neće još jako dugo biti spremna. Iako nam okolnosti ne idu na ruku, što pokazuje i posljednji Tuskov ulizivački govor u Beogradu, Hrvatska u tom procesu mora postati jedan od ključnih čimbenika i naći si saveznike. Samo tako možemo biti sigurni da će sljedeći put Vučić nešto naučiti iz lekcije koja dolazi iz Zagreba.

Hrvatska mora braniti svoju granicu na moru!

Arbitražna odluka o granici sa Slovenijom za Hrvatsku ne postoji. Jednoglasnom odlukom Sabora povukli smo se iz arbitražnog postupka i za nas ta odluka može samo biti prijedlog za neke buduće pregovore. Kao bilo koji drugi prijedlog neke stručne skupine.

Akcije slovenske policije u onome što su do rješenja graničnog spora hrvatske vode protuzakonite su i naša policija, a po potrebi i vojska, na to trebaju reagirati. Ovdje se ne radi o nekoj zajedničkoj akciji organa reda dviju država, nego o očitom kršenju suvereniteta Republike Hrvatske.

Kako ne bi došlo do daljnjih frustracija i, ne daj Bože, eskalacije nasilja među građanima, hrvatske vlasti moraju konačno početi braniti našu granicu u Savudrijskoj vali. Svima nam treba biti žao što su se naši susjedi odlučili na ovaj jednostrani i pomalo sirovi potez, ali nitko ih na to nije silio. Izabrali su na silu rješavati spor pa se sa silom moraju i suočiti.

Umjesto da tješe naše ribare kako neće morati plaćati slovenske kazne, nadležni moraju onemogućiti Slovence u tome da bilo kome pišu kazne u hrvatskim vodama. Ministre Božinoviću, budite odlučni i pokažite da hrvatska policija neće nikome dozvoliti da na silu prisvaja teritorij RH!

Ministre Medved, budite mudri i smireni! Braniteljima koji najavljuju akcije zahvalite na želji da se još jednom žrtvuju za domovinu, ali ih i uvjerite da Hrvatska, kao svaka ozbiljna država, ima državne službe i institucije koje su dorasle zadatku i koje su jedine pozvane rješavati ovakve situacije.

Veliku Srbiju treba osuditi kao nacističku Njemačku

Raspad komunističke Jugoslavije bio je neminovan, ali se nije morao odviti onako kako se odvio. Mogli smo se civilizirano rastati i okrenuti uređenju svojih dvorišta, a dobra međusobna poznanstva i izostanak jezične barijere iskoristiti za trgovinu i gospodarski rast. Mogli smo biti jedno tržište bez carina puno prije ulaska u Europsku uniju.

Ali, stvari su otišle u potpuno drugom smjeru jer je srpska politika tako željela. Nisu ih zanimali ni demokracija, ni trgovina, ni slobodno tržište, a ni gospodarski rast. Zanimao ih je samo tuđi teritorij jer su željeli Veliku Srbiju!

A Veliku se Srbiju moglo ostvariti samo zločinom. Zato je posebno šokantan zaključak prvostupanjskog vijeća Haškog tribunala u slučaju Šešelj koji kaže da je Velika Srbija bila politički, a ne zločinački projekt. To dvoje u ovom slučaju ide ruku pod ruku jer se Veliku Srbiju nikako drukčije osim zločinom nije moglo stvoriti.

Ako se ova presuda održi i u drugostupanjskom postupku, Velika će Srbija kao projekt biti abolirana i spremna za novo serviranje frustriranom i osiromašenom srpskom narodu. U državi u kojoj nema snažnih institucija i vladavine prava, a ekonomska je situacija gora nego u Hrvatskoj, ovakvi luđački projekti mogu poslužiti kao odlično sredstvo za manipulaciju ljudima. To će nas možda u nekoj budućnosti vratiti na početak i ljudi će ovdje ponovno ginuti zbog jedne bolesne ideje koja je dosad već nekoliko puta poražena.

Baš zato je važno da se ideju Velike Srbije ovog puta jasno okarakterizira kao zločinačku, osudi na međunarodnom sudu i prezre u civiliziranom svijetu! Hrvatska diplomacija mora učiniti sve da uvjeri naše partnere u svijetu kako je prvostupanjska presuda Šešelju ne samo uvreda za obitelji žrtava, nego i sjeme novih sukoba u ovom dijelu Europe!

Srbi se projekta Velike Srbije moraju sramiti kao što se Nijemci srame nacizma. To će se dogoditi tek kad cijeli svijet osudi taj projekt i tako natjera Srbiju na katarzu. Haški sud je odavno izgubio kredibilitet, ali još nije kasno da ispuni ovu svoju temeljnu zadaću.

EU želi upravljati našim otocima

Hrvatska je članica EU-a jer su Hrvatice i Hrvati tako željeli. Većina nažalost nije pronašla dovoljno motiva za izaći na referendum pa je manjina odlučila za sve. Članstvo u Uniji sa sobom nosi neke koristi, ali i puno obveza. Jedna od njih je poštovati odluku kvalificirane većine država članica, slagali se s njom ili ne.

Takva jedna odluka ostavila je naše male obalne ribare bez mogućnosti lova njihovim tradicionalnim alatima. Mnoge su obitelji ostale bez kruha jer je europskoj birokraciji ribolov u Sjevernom moru isti kao onaj u Jadranskom. Univerzalno rješenje je najlakše, a posljedice ionako ne trpi birokracija.

Slično će se dogoditi i s novom EU inicijativom za otoke koja je pokrenuta preko noći i bez prave rasprave u odboru. Na plenarnoj je sjednici izglasana na brzinu sklepana rezolucija na koju sam uložila nekoliko amandmana. Dva su prihvaćena, ostali nažalost nisu. Ova dva koja je parlamentarna većina prihvatila pozivaju na promicanje manjih poreza i deregulacije kako bismo na otoke privukli investitore i obrazovanu radnu snagu te tako potakli otvaranje radnih mjesta i izvan turističke sezone.

Iako europska politička elita nije oduševljena pozivima na smanjenje poreznog i regulatornog opterećenja, i ovaj je slučaj pokazao da im je to ipak prihvatljivije od većeg stupnja suvereniteta država članica. Umjesto izrade EU strateškog okvira za otoke, ja sam od Komisije tražila da potiče države članice na donošenje nacionalnih strategija za otoke koje bi bile u skladu s ciljevima EU-a i kohezijskom politikom. 

Otoci diljem Europe imaju neke slične probleme, ali to ne znači da su isti. Poučena iskustvom malih ribara, ne vjerujem da će Komisija donijeti strategiju koja će uvažavati specifičnosti niti sam uvjerena da će naša Korčula ili Šolta od ovoga profitirati u istoj mjeri kao Sicilija ili Korzika. Zato sam uložila amandman i tražila da se o razvoju otoka primarno brinu države članice.

Nije prošlo. Baš da se čovjek zapita što se dogodilo s principom supsidijarnosti na kojem je EU utemeljena, a koji kaže da se odluke moraju donositi što je bliže moguće onima na koje se odnose. Zašto o hrvatskim otocima i njihovom razvoju ne bi odlučivale naše županije i hrvatska država, nego europski birokrati?

Zato što europska razina svakodnevno pokušava ugrabiti sve više moći i potpuno razvlastiti države članice. Europski federalisti – pučani, socijalisti i liberali – polako, ali sigurno, ukidaju našu državnost. Hoćemo li im to dopustiti?