Šešelj i Vučić otvorili oči našoj vladi kao nekad Milošević hrvatskim komunistima

Premijer Plenković nedavno je rekao da je ovo vrijeme razotkrivanja. Nadajmo se da je konačno tako i u odnosima Hrvatske i Srbije. Kao što je hrvatskim komunistima trebao Slobodan Milošević da bi progledali, našoj je vladi trebalo Šešeljevo gaženje hrvatske zastave da shvati kako s Vučićevom Srbijom nije moguće imati otvorene prijateljske odnose.

Da želi, Vučić može bez većih problema zaustaviti Šešeljevo divljanje. Ali ne želi zato što mu Šešelj dobro dođe kad poželi zategnuti odnose bez da sam sebe kompromitira. Vučić taj cirkus odobri, a onda iskoristi za prebacivanje loptice u naše dvorište. On sam ispada fin i umiven, a hrvatsku se stranu izjednačava s notornim četnikom i osuđenim ratnim zločincem Šešeljom.

Naša vlada treba prestati pristajati na takvu igru i poslati jasnu poruku Vučiću da, ako želi podršku na putu u EU, mora igrati otvorenih karata. Proglašavanje njegova pijuna Vulina nepoželjnim u Hrvatskoj dobar je prvi korak, ali najava srbijanskih protumjera dokaz je da Beograd nije ništa naučio iz toga.

Hrvatska mora pokazati zube, ali i paziti da u geopolitičkoj križaljci na jugoistoku Europe ne bude označena kao problem, nego prihvaćena kao dio rješenja. Zato je jako važno da se počnemo još ozbiljnije zanimati za srbijanske pregovore, i to ne samo u onim poglavljima koja pokrivaju naša otvorena pitanja.

Srbija nije spremna za pristupanje Europskoj uniji i neće još jako dugo biti spremna. Iako nam okolnosti ne idu na ruku, što pokazuje i posljednji Tuskov ulizivački govor u Beogradu, Hrvatska u tom procesu mora postati jedan od ključnih čimbenika i naći si saveznike. Samo tako možemo biti sigurni da će sljedeći put Vučić nešto naučiti iz lekcije koja dolazi iz Zagreba.

Zašto sam protiv Istanbulske konvencije

“Pokažimo da smo jedinstveni! Neka vam ovo bude kao ’91.”

Tim sam riječima u Bujici pozvala Hrvate na prosvjed protiv Istanbulske konvencije u Zagrebu i iste ću riječi iskoristiti kao poziv da dođete na splitsku rivu u četvrtak 12.4. u 18 sati. Pokažimo da smo spremni očuvati svoje kršćanske korijene i da nam je stalo do obitelji, da želimo biti majke i očevi, a ne roditelj 1 i roditelj 2. Zajedništvo je ono što nas je očuvalo u teškim vremenima i samo nas ono može sačuvati od globalističkih inicijativa kojima je cilj rastočiti tradicionalnu obitelj.

U Europskom parlamentu glasovala sam i otvoreno govorila PROTIV Istanbulske konvencije, a još u rujnu prošle godine uputila sam pismo saborskim zastupnicima kojim sam tražila da ju ne ratificiraju.

Zašto mislim da Hrvatska ne treba ratificirati Istanbulsku konvenciju?

  • Istanbulska konvencija ugrožava državni suverenitet.

Konvencija udruge civilnog društva izjednačava s državnim institucijama koje se bave ljudskim pravima, a apsolutnu kontrolu nad nadzorom provedbe ima GREVIO, međunarodno tijelo stručnjaka, koje je iznad Hrvatskog sabora. Konvencija državi nameće obvezu financiranja udruga civilnog društva i tako dozvoljava GREVIO-u izravni upliv u državne financije, čime Hrvatska ostaje bez dijela suvereniteta.

  • Istanbulska konvencija uvodi rodnu ideologiju.

Definicija roda koja je prvi put ugrađena u jedan međunarodni dokument i odvojenost spola, roda i rodnog identiteta u nediskriminacijskim odredbama Konvencije jasno ukazuju na to da, prema Konvenciji, rod ne proizlazi iz biološkog spola. To je potvrđeno i u službenom objašnjenju članka 4. koje kaže sljedeće:

homoseksualne, lezbijske i biseksualne žrtve obiteljskog nasilja često su isključene iz usluga potpore zbog svoje seksualne orijentacije. Određene skupine pojedinaca mogu doživjeti diskriminaciju i na temelju rodnog identiteta, što jednostavno rečeno znači da rod s kojim se poistovjećuju nije u skladu sa spolom koji im je dodijeljen pri rođenju. To uključuje kategorije pojedinaca kao što su transrodne ili transseksualne osobe, transvestiti i ostale skupine osoba koje ne odgovaraju onome što je društvo utvrdilo da pripada kategorijama ‘muško’ ili ‘žensko’.

Takva su ljevičarska shvaćanja čovjeka potpuno suprotna onom kršćanskom. Papa Franjo ovo je nazvao ideološkom kolonizacijom koja razara temelj obitelji.

  • Istanbulska konvencija utemeljena je na marksizmu.

Nasilje nad ženama je, prema Konvenciji, rodno utemeljeno nasilje, tj. usmjereno je prema ženi samo zato što je žena. Teorija o ženi kao meti muških izrabljivača i zlostavljača koji ju mogu trpjeti samo kao sluškinju temelj je tzv. marksističkog feminizma. Radikalno lijeve feministice kršćansku civilizaciju vide kao tamnicu za žene i žele ju srušiti.

  • Istanbulska konvencija uvodi indoktrinaciju kroz medije, kulturu, sport i obrazovanje.

Konvencija propisuje promociju tzv. nestereotipnih rodnih uloga kroz školski sustav, medije, sport i kulturu, a od države traži čak i zatiranje običaja i tradicija koji žene i muškarce prikazuju u njihovim tradicionalnim ulogama. Ratifikacijom Istanbulske konvencije Hrvatska se obvezuje indoktrinirati svoje stanovnike, počevši od najranije dobi, jednom uvoznom ideologijom koja već sad razara niz zapadnih društava.

  • Istanbulska konvencija ljevičarskim udrugama jamči sredstva iz proračuna.

Ratifikacijom ove konvencije država se obvezuje financirati ljevičarske udruge koje se bave ljudskim pravima. Je li izdvojila dovoljno sredstava za njihove projekte provjerava GREVIO, tijelo sastavljeno od dugogodišnjih aktivista i članova ljudskopravaških udruga iz cijele Europe.

  • Istanbulska konvencija ne jamči uspjeh u borbi protiv nasilja.

U nizu zemalja koje su ratificirale Istanbulsku konvenciju nema pomaka na bolje. U Turskoj nasilje nad ženama posljednjih je godina u velikom porastu iako je ona prva ratificirala Konvenciju. Rumunjsku, koja ju je također ratificirala, u svojoj je presudi iz 2017. žestoko kritizirao Europski sud za ljudska prava zbog nečinjenja u slučajevima obiteljskog nasilja. I neke zemlje iz susjedstva ratificirale su Istanbulsku, ali im to nije donijelo pozitivne rezultate u borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji.

Hrvatska kao suverena država ima obvezu zaštititi sve svoje stanovnike od nasilja. Vlada i Sabor moraju učiniti više za žrtve nasilja i uložiti dodatne napore kako bi se stopa nasilja u obitelji i nasilja nad ženama značajno smanjila. Zato ih i ovim putem pozivam da sve pozitivne odredbe Istanbulske konvencije ugrade u nacionalno zakonodavstvo, a odbiju ratificirati samu konvenciju koja sa sobom nosi i puno toga negativnog.