Tu sam za sve hrvatske ribare

Kad sam osvojila prvi mandat u Europskom parlamentu 2013., nisam mogla birati odbor u kojem ću raditi. Hrvatska je postala članica na samom kraju saziva, odbori su bili popunjeni i pomalo su zgotovljavali svoj rad za to petogodišnje razdoblje. No, nakon pobjede na izborima 2014. znala sam koji odbor želim i zašto ga želim. 

Živim na otoku Korčuli i znam da je ribarski kruh tvrd. Nije lako ni malim ribarima koji love za vlastite potrebe, ali bome ni profesionalcima kojima je to posao. Željela sam ljudima s kojima dijelim taj predivni otok pokazati da mogu nešto konkretno učiniti za njih. Tih posljednjih godinu dana aktualna je bila priča o zabrani lova tradicionalnim alatima za male obalne ribare i odlučila sam se tome posvetiti.

Baš zbog te nepravde izabrala sam Odbor za ribarstvo! Kako se uskoro ispostavilo, jedina sam se od svih hrvatskih zastupnika odlučila za taj odbor i tako sam probleme naših ribara, barem što se Europskog parlamenta tiče, preuzela na sebe.

Već u sljedećih nekoliko tjedana stupila sam u kontakt s predstavnicima ribarskih udruga i strukom i krenula raditi na ispravljanju nepravde počinjene hrvatskim malim obalnim ribarima. Kako nije bilo naznaka da će Europska komisija uskoro mijenjati pravila, odlučila sam ih na to prisiliti!

U svojoj sam političkoj grupaciji Europskih konzervativaca i reformista dobila podršku za tzv. izvješće na vlastitu inicijativu i zajedno sa svojim timom krenula u njegovu izradu. Rezultati su tu. Odbor za ribarstvo velikom je većinom glasova (20-3) prihvatio tekst i uputio ga na glasovanje na plenarnu sjednicu. U travnju očekujem da će i plenum dati podršku mojoj inicijativi, čime će ona postati službeni stav Europskog parlamenta. Tek tad će uslijediti teški posao, a to je pritisak na Komisiju da što prije krene u izmjene loše regulative, pri čemu je ona obvezna uvažiti stav Parlamenta.

Kao što vidite, dugotrajan je to proces. Traje već više od godinu dana, a ima još bitaka ispred nas. Cijelo to vrijeme mediji nisu pokazivali ni najmanji interes za ovu priču, iako sam ju predstavila još lani u Splitu na okruglom stolu u organizaciji Predstavništva EP-a u Hrvatskoj, a o napretku u izradi izvješća i lobiranju izvijestila sam javnost i prilikom održavanja okruglog stola o ribarstvu koji sam organizirala u listopadu u Zagrebu.

Sad kad je moj rad dao rezultata i postao predmet zanimanja, pokazalo se da su novinari jako slabo informirani i brkaju činjenice, izvješća i amandmane. Da nisu imali priliku od mene i mojih ureda saznati prave informacije, da ih nismo brifirali u posljednjih godinu dana, riječ ne bih rekla. Ovako jednostavno ispada da ne mare dovoljno, a mislim da moj rad u Europskom parlamentu zaslužuje bolji tretman.

Zato, dragi moji ribari, nemojte čekati da vam mediji daju informacije o mom radu i radu Odbora za ribarstvo, nego se obratite izravno meni i mojim uredima u Zagrebu i Bruxellesu. Možete to učiniti poštom, telefonom, e-poštom ili preko društvenih mreža. Ja nisam ribar, ne živim od mora i ne mogu znati za baš sve vaše probleme ako mi ih sami ne iznesete.

Posljednjih se dana javljaju profesionalni ribari i izražavaju negodovanje zašto pomažem samo malima. Ja radim za sve vas, ali moram znati vaša iskustva, želje i probleme kako bih mogla djelovati. Jedina sam iz Hrvatske članica Odbora za ribarstvo i ako želite da se na razini Europskog parlamenta nešto promijeni, ja sam adresa na koju se morate obratiti! Zahvaljujem svima koji su dosad to činili i veselim se nastavku suradnje.

EU želi upravljati našim otocima

Hrvatska je članica EU-a jer su Hrvatice i Hrvati tako željeli. Većina nažalost nije pronašla dovoljno motiva za izaći na referendum pa je manjina odlučila za sve. Članstvo u Uniji sa sobom nosi neke koristi, ali i puno obveza. Jedna od njih je poštovati odluku kvalificirane većine država članica, slagali se s njom ili ne.

Takva jedna odluka ostavila je naše male obalne ribare bez mogućnosti lova njihovim tradicionalnim alatima. Mnoge su obitelji ostale bez kruha jer je europskoj birokraciji ribolov u Sjevernom moru isti kao onaj u Jadranskom. Univerzalno rješenje je najlakše, a posljedice ionako ne trpi birokracija.

Slično će se dogoditi i s novom EU inicijativom za otoke koja je pokrenuta preko noći i bez prave rasprave u odboru. Na plenarnoj je sjednici izglasana na brzinu sklepana rezolucija na koju sam uložila nekoliko amandmana. Dva su prihvaćena, ostali nažalost nisu. Ova dva koja je parlamentarna većina prihvatila pozivaju na promicanje manjih poreza i deregulacije kako bismo na otoke privukli investitore i obrazovanu radnu snagu te tako potakli otvaranje radnih mjesta i izvan turističke sezone.

Iako europska politička elita nije oduševljena pozivima na smanjenje poreznog i regulatornog opterećenja, i ovaj je slučaj pokazao da im je to ipak prihvatljivije od većeg stupnja suvereniteta država članica. Umjesto izrade EU strateškog okvira za otoke, ja sam od Komisije tražila da potiče države članice na donošenje nacionalnih strategija za otoke koje bi bile u skladu s ciljevima EU-a i kohezijskom politikom. 

Otoci diljem Europe imaju neke slične probleme, ali to ne znači da su isti. Poučena iskustvom malih ribara, ne vjerujem da će Komisija donijeti strategiju koja će uvažavati specifičnosti niti sam uvjerena da će naša Korčula ili Šolta od ovoga profitirati u istoj mjeri kao Sicilija ili Korzika. Zato sam uložila amandman i tražila da se o razvoju otoka primarno brinu države članice.

Nije prošlo. Baš da se čovjek zapita što se dogodilo s principom supsidijarnosti na kojem je EU utemeljena, a koji kaže da se odluke moraju donositi što je bliže moguće onima na koje se odnose. Zašto o hrvatskim otocima i njihovom razvoju ne bi odlučivale naše županije i hrvatska država, nego europski birokrati?

Zato što europska razina svakodnevno pokušava ugrabiti sve više moći i potpuno razvlastiti države članice. Europski federalisti – pučani, socijalisti i liberali – polako, ali sigurno, ukidaju našu državnost. Hoćemo li im to dopustiti?